Moj grad Dubrovnik

 Dubrovniku čuvar

Se zove sveti Vlaho.

Dubrovnik je grad

Kojeg opušta lahor.

 

Zidine u njemu

Čuvaju Grad.

Čuva ga svak

Ne prestaje rad.

 

Lovrijenac, čuvar stari

Gleda daleko, do kraja.

Dubrovnik je grad koji je

Jači od srca zmaja.

 

Bokar, niži,

Pile nadgleda.

On neprijateljima

U Grad ne da.

 

Minčeta, kula,

Je ljepša od neba.

Ona Pile, Bužu i

Prolaznike gleda.

 

Sveti Ivan

Štiti more,

Gleda Lokrum

Od sumraka do zore..

 

Revelin, visok, velik,

Gleda grad i dalje…

On svome Gradu

Podrške šalje.

 

Ima Lapad, Gruž,

Bosanku i Goricu.

Još Nuncijatu, Kantafig,

Srđ i Mokošicu.

Sa Petke se vidi

Babin kuk.

 

Ulicama grada

Zavladao je muk.

Rijeka Ombla,

Daksa otok,

Rijeka dubrovačka

Ima velik protok.

 

Onofrijeve fontane:

Velika i mala.

Svaka od njih dvije

Sreću nam je dala.

 

Mada nije velik

Dubrovnik mi je dom.

I uvijek je važan

U srcu mom.

                        M. M. IV.c

Po mjesečini

Uz ove M.M. stihove fantastično odgovara Mjesečina Claude-a Debussy-a, koju je Sam nekad odlično interpretirao.

 Po mjesečini

    Po tami:
    Po mraku.
    Dođe u
    Noć svaku.
      Po zvijezdama
      Sjajnim:
      Po noćima
      Bajnim.
   Po mjesečevom svodu,
   U zvjezdanom plodu.
   Kad sunce zađe:
   Kad se zaljuljaju
   Lađe.
      U tami sa
      Zvijezdama:
      U zlatnim
      Gnijezdima, 
      Jer mjesec
      Čuda čini,
      I pokazuje se
      Po mjesečini.

 

Dubrovnik, 16.10.2012.                                                                                           M.M. IV.c

Proljeće

Proljeće tiho dolazi u grad

 

Proljeće tiho

Dolazi u grad.

Sretan je svak,

Makar star ili mlad.

 

Proljeće tiho

Lahorom dira.

Svako biće ima

Ugodnog mira.

 

I prekrasno će sunce

Početi blistati:

Svako će stablo

Početi listati.

 

I cvijeće će rasti

I sreća će

 Lijepa pasti.

 

Proljeće je kralj

Godišnjh doba:

Zeleno lišće i lijepo

Cvijeće joj je roba.

 

Kralj godišnjih

Doba je stigao:

I sve je lišće

Lahorom migao.

 

M. M. 3.c

 

Moja pjesma svetom Vlahu

Moj djed bi se radovao kad bi vidio kako ja pišem pjesme.

Sveti Vlaho

Sveti Vlaho

Gradom šeta.

Nitko se ne dere,

Nitko mu ne smeta.

Golubice nebom lete,

Pokazuju mir,

Pa sretne u zraku,

Slave pir.

 

S Lovrijenca velikog

Čuje se slava.

Vesela, sretna,

Slava je prava.

 

A Sveti Vlaho

Dubrovnik svoj nosi,

I gazi po travi,

Po zlatnoj rosi.

 

 

                                        M. M.,    3.c

Ćakulanje na rubovima urbanog

R. Matić (Čapljina):

 

ĆAKULANJE NA RUBOVIMA URBANOG

 

(Davor Stipanić: Oko stola – šaljiva priča o ozbiljnim stvarima)

Ovakav početak, u potpunosti funkcionalan naslov Oko stola, sa podnaslovom šaljiva priča o ozbiljnim stvarima, ima povelik roman (preko dvjesto stranica) g. Davora Stipanića, jer takav naziv jednog umjetničkog djela nagovještava povučenost (onog što bi moglo biti najinteresantnije našem prosječnom čitatelju) radnje i fabule kao oblika kazivanja, a dominaciju informacije, opisa, dijaloga i monologa. Time je odmah bačeno malo svjetla na ono što slijedi: na sredinu  u kojoj ljudi, po grupama, a međusobno povezani tradicijom i rodbinskim sponama, baš oko stola vole, tamo – amo, ćaskati o životu da to ponekad liči na dubinsko rasterećivanje zamorenog duha.

Zaista, niže se opušteno pričanje, južnjačko ćakulanje, oko stola, o svakidašnjim zgodama iz života suvremenog , onog još ne sasvim urbanog, a izuzetno vitalnog čovjeka, sposobniog da se začas, kakav je – takav je, vine u široki svijet za novim životnim prostorima. Ovako zamišljeni, opisani likovi u mrežastoj pa i raskidanoj kompoziciji, nemaju jasnih periferija: kompozicija ih ispušta kroz svoje velike očice tako da ono što je krupnije ostaje u vidu zasebnih modela svojih ognjišta, dvorišta i krvnih veza. Uz to, autor, slično Dodeovom Tartarenu Taraskoncu, ima pomalo stisnute  oči od jarkog sunca pa mu to omogućava da svoje likove i sredinu u kojoj se oni kreću, malo uveliča za svaki slučaj kako bi im, tobož, dao pravu mjeru, i taj mali nesrazmjer između stvarnog, s jedne, i kroz filter viđenog, s druge strane, djeluje komično, čak i kao karikatura – tim se odlikuje prva polovina romana, – kasnije narator kao da se umorio od doskočica i dokolice i okreće se realnim dimenzijama mobilne stvarnosti.

Osobitu vrijednost romana čini njegov, istančan u toplini svoje šarolikosti, hrvatski jezik. Naš autor u oblicima piščevog kazivanja ima štokavski dijalekt kazivanja narodnim govorom čakavski dijalekt ikavskog narječja, i to idiom srednjedalmatinski (govor Splita – Zadra). Ovaj postupak nije nešto novo u hrvatskoj književnosti, ali je sve uzeto s mjerom i prema stvarnom stanju jezika na tom prostoru.

Dubrovnik, 22.IV.2006                                                                                         R. Matić

Završna priredba – vrtić

Nakon veselih i učinkovitih priprema skupili smo se djeca i mi, roditelji, na parkingu ispred vrtića i brzo raspodijelili uloge djeci. Oni su već sami recitirali pjesmicu – ponavljali. Čini mi se da su je znali bolje od mene – autorice. Dogovor je bio kad uđemo u hol gdje su nas čekale tete krenemo s recitacijom.

raspodjela zaduženja - slike za tete

raspodjela zaduženja – slike za tete

organizirani roditelji i djeca na ulasku u vrtić

organizirani roditelji i djeca na ulasku u vrtić

početak izvedbe pod mojom palicom

početak izvedbe pod mojom palicom

recitacija

recitacija

 

Tete su bile tako uzbuđene sa suzama u očima su gledale našu predstavu. One su jedva održale njihovu priredbu, jer je naša nekako zasjenila uobičajeni oproštaj. Plakali smo zajedno što se rastajemo i što nam klinci kreću u školu.

Učenje recitacije

Dogovor je pao: za vikend svi vodimo djecu na Babin kuk i spremamo recitaciju. U međuvremenu smo iskopirali moje stihove i dali zainteresiranim mamama. Koje iznenađenje za mene : moje stihove su naučile mame, tate i djeca! Raspoređivali smo se kad će tko što reći. Najbolja se učinila kombinacija svi zajedno!

Našim tetama

Jednu večer, prije završetka vrtića našeg sina sam bila puna inspiracije.Riječi su dolazile same od sebe. Suprugu sam recitirala, a on me natjerao da odmah zapišem na papir, jer bih ujutro mogla zaboraviti. Na zajedničkom sastanku roditelja pokažem im pjesmu, a ono se mame oduševe – hajdemo to naučiti našu djecu, pa tetama na završnoj priredbi odrecitirati zajedno. U sljedećem postu o organiziranom učenju pjesmice na Babinom kuku, a sad pjesma:

NAŠIM TETAMA

autor: K.M.M.

Drage naše tete,

Kako tri godine brzo prolete.

 

Kad smo mališi bili mali

Ni sami jesti nismo znali.

 

U srednjoj grupi smo učili slova

I usvajali pravila nova.

 

A sad smo veliši, u školu  idemo polako

Samo da znate, volimo vas jako!

Tiha noć

Quote

 

1. Tiha noć

Kalini

Tiha noć. Čuju se samo sanje Svemira
           i opuh pjene ljudskih nemira.
                       Ponekad granje
                       zaigra sjene,
                       - odahne suho teški muk.
                       Po ritmu snene noći
                       svoj ćuj resko počinje
                                  samac ćuk.
Tiha noć. Glasak po glasak – tresnu suvarak,
- od zvijezde gore osta ugarak
                       - čim nebom bljesnu.
                       Gle, budno more
                       suzi na usnulu molu,
                      - sućut susjedu lugu:
                      aj, dub mu stari klonu
                                     u bolu.
Tiha noć. Dok tuga sjeni mora dubine,
           otoci ljube neba vedrine,
                       a s cvjetnih gora
                       - šta li to treba
                       razigran im mirisa poj?
                       Njemu, ljubavnim zovom,
                       noć daruje, pun snova
                                   kovčeg svoj.
Tiha noć. Po svili mira titra arabeska,
           to svjetlo grada na pučini bljeska.,
                       a s neba hitra
                       sjevka parada
                       - osmijeh joj na vedar dan,
                       šapatom žale moli:
                       nek ova noć je java
                                   a ne san.
Čapljina, 12. I 1998.