Tatin kutak

Proljeće tiho dolazi u grad

Proljeće tiho

Dolazi u grad.

Sretan je svak,

Makar star ili mlad.

Proljeće tiho

Lahorom dira.

Svako biće ima

Ugodnog mira.

I prekrasno će sunce

Početi blistati:

Svako će stablo

Početi listati.

I cvijeće će rasti

I sreća će

 Lijepa pasti.

Proljeće je kralj

Godišnjh doba:

Zeleno lišće i lijepo

Cvijeće joj je roba.

Kralj godišnjih

Doba je stigao:

I sve je lišće

Lahorom migao.

M. M.,  3.c

Moj dedo me gleda kako sam postao “pjesnik”.

Srce

Što dvoje ljudi spaja,

Pa da budu zajedno do kraja?

Što je to ljubav,

A da je kao lav?

Kako se spajaju parovi,

I kako se dobivaju ljubavni darovi?

Koja to čini stvar?

Kako se dobiva zaljubljeni par?

Samo to jedna stvar radi,

Svoju ljubav gladi.

To je srce,

I srce zauvijek čini,

Da ljudi budu

Parovi fini.

M.M. IIIc Osnovna škola Lapad, Dubrovnik

Moj djed bi se jako radovao kad bi vidio kako pišem pjesme.

Sveti Vlaho

Sveti Vlaho
Gradom šeta.
Nitko se ne dere,
Nitko mu ne smeta.

Golubice nebom lete,
Pokazuju mir,
Pa sretne u zraku,
Slave pir.
S Lovrijenca velikog
Čuje se slava.
Vesela, sretna,
Slava je prava.

A Sveti Vlaho
Dubrovnik svoj nosi,
I gazi po travi,
Po zlatnoj rosi.

M.M, III c Osnovna škola Lapad, Dubrovnik

Ovo je recenzija na knjigu Oko stola autora Davora Stipanića, napisana 2006. Knjiga je objavljena na blogu Oko stola.

Radoslav Matić (Čapljina):

ĆAKULANJE NA RUBOVIMA URBANOG

                    (Davor Stipanić: Oko stola – šaljiva priča o ozbiljnim stvarima)

              Ovakav početak, u potpunosti funkcionalan naslov Oko stola, sa podnaslovom šaljiva priča o ozbiljnim stvarima, ima povelik roman (preko dvjesto stranica) g. Davora Stipanića, jer takav naziv jednog umjetničkog djela nagovještava povučenost (onog što bi moglo biti najinteresantnije našem prosječnom čitatelju) radnje i fabule kao oblika kazivanja, a dominaciju informacije, opisa, dijaloga i monologa. Time je odmah bačeno malo svjetla na ono što slijedi: na sredinu  u kojoj ljudi, po grupama, a međusobno povezani tradicijom i rodbinskim sponama, baš oko stola vole, tamo – amo, ćaskati o životu da to ponekad liči na dubinsko rasterećivanje zamorenog duha.

            Zaista, niže se opušteno pričanje, južnjačko ćakulanje, oko stola, o svakidašnjim zgodama iz života suvremenog , onog još ne sasvim urbanog, a izuzetno vitalnog čovjeka, sposobniog da se začas, kakav je – takav je, vine u široki svijet za novim životnim prostorima. Ovako zamišljeni, opisani likovi u mrežastoj pa i raskidanoj kompoziciji, nemaju jasnih periferija: kompozicija ih ispušta kroz svoje velike očice tako da ono što je krupnije ostaje u vidu zasebnih modela svojih ognjišta, dvorišta i krvnih veza. Uz to, autor, slično Dodeovom Tartarenu Taraskoncu, ima pomalo stisnute  oči od jarkog sunca pa mu to omogućava da svoje likove i sredinu u kojoj se oni kreću, malo uveliča za svaki slučaj kako bi im, tobož, dao pravu mjeru, i taj mali nesrazmjer između stvarnog, s jedne, i kroz filter viđenog, s druge strane, djeluje komično, čak i kao karikatura – tim se odlikuje prva polovina romana, – kasnije narator kao da se umorio od doskočica i dokolice i okreće se realnim dimenzijama mobilne stvarnosti.

            Osobitu vrijednost romana čini njegov, istančan u toplini svoje šarolikosti, hrvatski jezik. Naš autor u oblicima piščevog kazivanja ima štokavski dijalekt kazivanja narodnim govorom čakavski dijalekt ikavskog narječja, i to idiom srednjedalmatinski (govor Splita – Zadra). Ovaj postupak nije nešto novo u hrvatskoj književnosti, ali je sve uzeto s mjerom i prema stvarnom stanju jezika na tom prostoru.

Dubrovnik, 22.IV.2006                                                        Radoslav Matić

Autor većine ovih djela nije više sa nama. Toliko se radovao što ima vlastiti sajt za prezentaciju svojih uradaka. Teška bolest ga je odvojila od pisanja, stalno sam se nadala da će uspjeti ponovo sjesti za svoju omiljenu “igračku” PC. Kako se često želje razlikuju od stvarnosti, ostaje mi da preuzmem i uređivačku i izdavačku palicu i nastavim objavljivati njegova djela.

Ostavio je duboki trag na generacijama koje je učio i na nama, svojoj djeci. Zaslužuje počast!

Marija Barčot bila je moja učenica, a rano je umrla od teške bolesti ostavivši za sobom malo dijete. Kao djevojčica, bila je vesela, draga, pametna. Ovaj cvijet od čovjeka, što se vidi i iz pjesmice „ Moj braco i ja“, zaslužuje da ga njegujemo trajno, i ja to činim na ovaj način.

Lijepo je kad se roditelji slože. Ova ekipa je baš bila cool! Nisam očekivala ovoliki odaziv na učenje recitacije. Djeca su se igrala, smijala, roditelji pričali, recitacija je bila sam onako usput. Došli su mlađa i starija braća, sestre. I oni su učili s nama

Najteže je roditeljima ostaviti  svoju malu djecu nekome na čuvanje. To moraju biti osobe od izrazitog povjerenja. Imali smo  sreću s našom djecom i divne “tete ” koje su ih pazile. Pri kraju vrtića mlađeg djeteta, osjetila sam potrebu da im se odužim na poseban način. U trenutku inspiracije napisala sam pjesmu. Dvije mame i ja smo organizirale sastanak roditelja djece koja odlaze iz vrtića u školu. Onako, usput, sam im pokazala svoj rad. Jedna mama je pročitala i oduševljeno rekla “Super, sad nam to iskopirajte i mi ćemo naučiti doma svoju djecu.” Mislim da je posebno zabavno bilo kako je nastala pjesma, ali to neka bude tajna, znamo mi s tajnog sastanka

Moja pjesma je počela kružiti, svima se svidjela, koristile smo sva moderna sredstva  za distribuciju teksta – mailove, FB…

Još smo smislile da svako dijete nešto posebno nacrta svakoj teti i ostave otiske dlanova sa svojim potpisom.

Postojao je problem: A kako da tako mali ne kažu tetama? Pa oni im sve ispričaju. “Naučit ćemo ih da to bude tajna”, odlučile smo.

Nakon par dana, našli smo se na Babinom kuku i okupili djecu – svi su znali recitirati. Srce mi se ispunilo srećom! Moja pjesma, a drugi je izvode! Što je bilo najbolje – svi znali pjesmu napamet, osim mene, ja držala šalabahter

Kupili smo poklone za tete i dogovorili se što će koje dijete nositi. Organizirano smo ušli u vrtić i u holu, kad su se tete pojavile, djeca počela recitirati. Svima su nam krenule suze -  i nama  i tetama. Teta Nikoleta, koja je s nekom djecom bila od jaslica, i teta Ana (jednu godinu) su to zaslužile! Rekle su da su jedva održale priredbu koje su spremile s djecom.

Nisu mogle vjerovati da se nijedno dijete nije izlanulo i odalo tajnu .

Mama KMM

Kad pjesma kroz život ide,

Ostavlja za sobom nevidljiv trag,

Ali i takav dobro vide

I čovjek i vrag.