‘Moj otac ga je iznimno volio. Svugdje je putovao, ali njemu se uvijek vraćao u svojim lutanjima, u svojim ljubavima. Njegovu sliku smo imali na zidu, čudesnu sliku dvorca čiji se odraz vjerno zrcali u vodi. Kao djevojčica nisam mogla procijeniti gdje završava dvorac, gdje počinje igra vode i boja. Gledala sam je kao ikonu i slušala tatine priče kako će me jednog dana odvesti tamo, gdje ću biti njegova princeza. Očekivala sam taj dan, sanjala o njemu. Slika na zidu me stalno podsjećala kako će moj san postati stvarnost, jer negdje tamo na brijegu, iznad tajnovitog jezera, stoji predmet moje mašte. Jednom me tata odveo jako blizu, u Varaždin, i sva sam gorjela od želje da idemo i do dvorca, ali njegovi poslovi zbog kojih smo došli nisu dopuštali zadržavanje duže od predviđenog vremena. Obećao mi je sigurni odlazak drugi put…’
Slavica D: Slika posvećena mom ocu – Dvorac Trakošćan