“Stara indijanska legenda ide otprilike ovako:
Nekada davno, na zapadnoj obali jezera Michigan (današnji Wisconsin) izbio je veliki požar. Požar je natjerao majku medvjedicu da sa dvoje mladunčadi potraži spas plivajući prema suprotnoj obali (današnji Michigan). Plivali su veoma dugo i nejaka mladunčad su zbog umora počela zaostajati. Stigavši do obale, majka se domogla najvišeg vrha, odakle je pogledom tražila i čekala svoje mlade. Mladunčad nikada nisu stigla do obale, ali je majka slomljenog srca nastavila čekati. Dirnut majčinom vjerom i upornošću, Veliki duh Manitou je na mjestu gdje su mladunčad nestala pod vodom formirao dva otoka (North i South Manitou). Uz pomoć vjetra pokrio je usnulu majku, gdje i danas vjerno čeka ispod velike pješčane dine…”
Ima putopisa koji vam se nekako uvuku pod kožu i čuvate ih ljubomorno dok odškrinete vrata drugima za čitanje. Ovaj spada upravo u takve. Nađete mapu i pratite svaki autoričin korak – očekujete nešto osobito svakom rečenicom i fotografijom…što se sve može obići za 3 dana izleta? Usput ćete probati i sladoled od trešanja, koji je osvojio nagradu i vidjeti sliku procvjetalog stabla trešnje koje raste iz pijeska i upravo tako se i zove: sand cherry. Kakav je to petoskey kamen? Zašto je tako rijedak i dragocjen? Ako ste čitali Herbertov serijal Dine, gledali Lynchov istoimeni film ili slušali glazbu iz filma, možda počnete tražiti upravo pustinjski planet Arrakis…ipak, ovdje je previše vode…
Nekako mi se činilo da će se na kraju priče ukazati medvjedica sa svojim mladima. I ukaže se – ali u slikovnici koju mame čitaju djeci.
Možda i vi osjetite dubinu, toplinu i svu napetost ove priče…