Na svom putovanju prema Kini Tkalčići će nam u ovom nastavku opisati kako su iz Moskve krenuli Transsibirskom željeznicom sve do Kine. Je li 1986. bilo ugodno i uzbudljivo putovati nekoliko dana malo izlazeći iz vlaka? Jesu li uspjeli išta fotografirati? Je li im se svidio Sibir? Koga su zanimljivog upoznali na putovanju? Kako biste se osjećali kad bi, bez kucanja – nenajavljeno, u kupe upala domaćica vlaka i počela nesmetano usisavati svuda oko njih? Gdje su mogli izaći iz vlaka i protegnuti noge? Znate koje je najdublje jezero na svijetu? Bajkalsko -1741 m dubine. Kakav je dojam ostavilo na naše putnike? Je li bila ukusna hrana u vlaku i izvan njega?
“…U restoranu pokušavamo naručiti nešto s jelovnika…na svaki naš upit, konobar odgovara „Njet, to njet“…i tako desetak puta…na kraju Vlado pita može li ipak nešto naručiti iako “ničega više nema”…konobar odgovara “Špigel aj” (u prijevodu: jaja na oko). Naručujemo dvije porcije…nakon nekog vremena nas dvoje i drugi strani putnici dobivamo špigelaje…počinjemo jesti…nakon par sekundi ulijeće isti konobar…taman počeli prve zalogaje stavljati u usta…svima uzima tanjure s jajima i viče da napustimo restoran jer ide “GRUPA, Grupa…”. U vagon restoran je ušla grupa partijskih rukovodilaca i prostor je po zapovijedi trebalo isprazniti…sva sreća da je do Kine ostalo samo par dana…”