Voyagerova Sjeverna Koreja je ostavila trag na Putopisima. Svi nastavci iz tog serijala se svakodnevno čitaju. Kapetan nam se, u svojoj poznatoj dnevničkoj formi, javio iz druge Koreje – Južne. Zemlje koja na svojoj zastavi također ima izlazeće sunce i u vječitom je rivalstvu s Japanom. Kapetan me podsjeća na scenarista nekog uzbudljivog filma. On ima moć od nečeg što nekima ne bi bilo previše zabavno, to učiniti zarazno zanimljivim. Svakako pročitajte što su on i prijatelj doživjeli u Yosu – luci u Južnoj Koreji. Nisu tamo bili dugo, ali nam je puno toga prezentirano. Posjet se dogodio 2005. , pa nema mnogo slika, ali riječi su dovoljne. Vjerujte 🙂
“Sad malo o Južnoj Koreji. Kažu da je to jedna od najgušće naseljenih zemalja svijeta, i tu ih živi oko 50 milijuna. Ujedno su etnički najčistija nacija i skoro da nema nikog drugog osim Korejaca. U prošlosti su bili pod Kinezima i Japancima, ali su ovi digli ruke od njih i ni jedan nije ostao.
Dvije trećine stanovništva su budisti, a jedna trećina kršćani. Uglavnom protestanti. Potrefilo se da smo izašli van dan poslije Budina rođendana, tako da je sve bilo okićeno šarenim zastavicama i balonima u boji. Kružeći gradom, iz taksija se vide križevi crkava načinjeni od neonskih lampi i podsjećaju na reklame velikih evropskih gradova. Izgleda da se i tu vodi borba za svaku dušu i svi žele privući što veći broj vjernika, pa se koriste i takvim načinom reklame.
Imaju i svoju unificiranu crkvu za koju kažu da je sve popularnija. Sastoji se od budističkog i konfucijevog učenja, pomiješanog s kršćanstvom i šamanizmom. Ti šamani su relikt prošlosti koji su oni sa sobom donijeli iz Sibira prilikom naseljavanja korejskog poluotoka. Šamani svećenici su uglavnom žene, a vjeruju da svaka stvar na zemlji ima dušu. Tako prije nego što posijeku drvo ili ubiju kakvu životinju izmole oproštaj od dotičnog, te mu se ispričaju za svoj postupak.
Kršćani su ovamo prodrli u doba kolonijalizma i to je zemlja s najvećim brojem kršćana u Aziji, nakon Filipina. Postoji i sukob između tih učenja u kojem, meni se čini, Konfucije, Buda i ostala ekipa imaju više uspjeha i daju suvislije odgovore. Smatraju da je samokontrola najbitnija i da je za svaki postupak odgovoran pojedinac sam. Ne optužuju vraga za nedjelja koja sam počiniš.
Uopće nemaju taj pojam, vraga ili stvorenja koje te vuče na tamnu stranu i šapće ti u uho da zaviriš malo na Internet i pogledaš sve one silne sličice lijepih i mladih djevojaka. Kod njih je sve ravnoteža između suprotnosti. Yin i Yang.
Razvili su i neku posebnu vrstu budizma zvanu chen, koju su poslije izvezli u Japan pod imenom “zen”. Zadnja su ispitivanja stanovnika Japana, pomoću kombiniranih DNK metoda, utvrdila da su Japanci svi porijeklom Korejci, osim onih na najsjevernijem otoku koji su pak vrsta za sebe. To Japanci ne žele ni čuti i smatraju za tešku uvredu. Ali kad malo pogledaš, nisu ni imali od kuda doći na svoje otoke, nego preko tog mora koje ih dijeli od Koreje.
Korejci koriste svoje pismo, koje je na prvi pogled slično kineskom ili japanskom, ali je u biti sasvim različito. Koriste se znakovima. Kad nažvrljaju jedan od tih znakova, koji sam imao priliku vidjeti na prigodnim čestitkama u povodu Budina rođendana, može se prevesti kao: “E da si mi zdrav i čio, da ti je kuća uvijek puna sušene ribe, žena da ti na sušenu hobotnicu vonja, a djeca nek’ ti samo plaču od prejakog čili sosa.”
