“Albanija. Obično je pregazite na putu za negdje. Predrasude ostaju. Znam, samo ih pojačavaju zajedno parkirani porše i zaprega s magarcem. Imate sliku ekskluzivnog hotela i krave pred recepcijom? I šta sad? Šta zapravo znate o Albaniji? Ništa. Znate za bunkere, za hrpe plastike po rijekama i plažama, za albansku mafiju. Za kaos u prometu, za prašinu i rupe po cestama. Za ljubav prema mercedesu i stotine autopraonica. Za Envera? A znate li ljude?
Znate li za dobre ljude spremne pomoći ne tražeći ništa za uzvrat? Za ljude koji vas u ponoć zovu kod sebe na spavanje? Za sirotinju spremnu odreći se zalogaja u korist nekog s blututom na kacigi i vifijem u mobitelu? Znate li za većinsko muslimansku zemlju u kojoj djeca primaju božićne darove od kršćanske udruge uz odobrenje i pomoć seoskog imana?
Ne znate? Pa zaboravite na promet, stavite Tiranu i veće gradove negdje na stranu pa usporite kroz Albaniju, vrijedi je upoznati. Meni je zakon. Jeftina, poludivlja, prekrasna. S dobrim ljudima, još uvijek pomalo zbunjenim i sramežljivim kada je stranac u pitanju.
Svaki put kad sam bio ostao sam iznenađen. I onda kada su mi u brdima južne Albanije nudili spavanje pod vlastitim krovom. U ponoć. Kada su se sramežljivo trudili naći nekog tko priča engleski usred sela čiji se stanovnici broje na prstima. I sada kada smo primljeni ko svoji. Nudio nam se smještaj bezbroj puta, najeli su nas, napili, vodili kući. Strpljivo odgovarali na sva moja pitanja…o zemlji, budućnosti, ljudima, vjeri. Dobri su to ljudi. I djeca. Koja strpljivo čekaju svoj dar, dijele ga s vršnjacima bez razmišljanja, bez razmažene škrtosti koju smo mi dobili na poklon devedesetih ulaskom u svijet materijalizma. I oni su na tom putu. Samo neka ne hrle.
Znate kako se vjetrobransko staklo pri udarcu raspadne na tisuće sitnih komadića. Tako će i vaša predrasuda. Samo se otvorite Albaniji. Moji su komadići već davno njihovim južnim vjetrom raznešeni…”
Ovo je drugi, a ujedno i posljednji nastavak Antunovog božićnog putopisa. Prvi dio je objavljen u prosincu, a drugi u proljeće 🙂 Kad sam se mislila u koju državu smjestiti ovaj putopis, odlučila sam se za Albaniju, iako je dio i kroz Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i na kraju Hrvatsku. O Albaniji je najviše govora bilo ovaj put. Neću odavati previše, pročitajte sami.
Uživajte u ovom neobičnoj, smiješnoj, iznenađujućoj avanturi dvojice prijatelja motorista. Svakako povirite video klipove.
PUTOPIS Proljeće u prosincu i viroza glave – Kako pregaziti popa