U nedavnom osvrtu na situaciju s neredima u Americi, čitam kako spominju “balkanizaciju Amerike”. Koliko je usporedba točna, i nije toliko bitno, koliko činjenica kako se ono što su generacije gradile može srušiti preko noći – čak i u Americi, koja je u cijelom svijetu pojam naprednosti. Nekad su se oni iščuđavali nama, a sad se mnogi od nas pitaju što je njih sad spopalo.
“Jedna regija, tri zemlje, četiri jezika, pet abeceda, jedna nepriznata republika, dva mora, tri zatvorene granice, četiri rata, sedam religija.”
Brojevi se ne slažu, naravno, ali neke druge bitne razlike nema u odnosu na Balkan. Takvih vrućih točaka ima svuda po svijetu, ali ne znam da li se jedna od njih po kompliciranosti može usporediti s područjem Kavkaza. Po običaju, veliki igrači se koriste onom “zavadi pa vladaj”, a mali narodi se natječu kako će ih obradovati.
Prije dvije godine Mateja nas je vodila u Azerbajdžan i detaljno opisala svoje dojmove. Sad ponavljamo lekciju s Ivanom. Nakon što je preživjela mjesec dana u faveli u Rio de Janeiru, o čemu je pisala ovdje i ovdje, nije joj bio nikakav problem zaputiti se ovaj uzbudljivi region bogate i tragične povijesti. Napisala je cijeli esej koji ćemo zbog dužine objaviti u više nastavaka, uz mnogobrojne slike. Čitao sam ga s velikim zanimanjem, jer me osobno privlače egzotične lokacije, pogotovo sad kad je pitanje kad ćemo opet moći putovati i pod kojim uvjetima. (Često se čujem s prijateljima iz država sa pet kontinenata koji su i sami veliki putnici. Glavna nam je tema gdje je najbolje pobjeći od ovog ludila koje je, čini se, zahvatilo govoto cijeli svijet i čiji su simptomi gori od korone.)
Nego, da se mi vratimo temi. U prvom nastavku serijala o Azerbejdžanu, Ivana nam opisuje taj “kavkaski čušpajz”: jezike, etničke skupine, povijet, nargile, prijestolnicu Baku, te reakciju poznanika kad im je rekla gdje smjera ići. Nije moglo ni bez Cicerona. Kako je to sve ona doživjela, pogledajte u putopisu ——-> Azerbejdžan – prvi dio – kavkaski čušpajz
