Nakon dužeg vremena evo i mene. Nekako nas je period epidemije poprilično „ zamrzao“, pa su većina putopisaca bila ograničena u putovanjima, a neki nisu mogli pisati. Ivan Arapović nam je u tom periodu bio vrlo motiviran i napisao dosta novih putopisa, tako da mu od srca zahvaljujem, jer je nastavio kontinuitet.
Drugi obilazak Vjetrenice, veličanstvene špilje u Zavali, općina Ravno, koja priprada susjednoj Bosni i Hercegovini, nakon 13 godina me uspjela „odlediti“, a i poznati ljudi koje sam tamo susrela su izrekli tako lijepe riječi za moj prvi putopis da sam odlučila napisati nastavak, svojevrsni remake.
Putopis Vjetrenica – početak
„Neka mjesta ostavljaju duboki trag i neodoljivo vas privlače za ponovo posjetiti. Jedno od takvih je svakako Vjetrenica. Ovo mi je čak treći put da je obilazim. Sjećam se fragmenata kad sam je posjetila kao sasvim malena djevojčica: vlaka ćire, svećenika koji nas je vodio obučen u halju i kabanica koje smo dobili na ulazu. Moje oči su cijelo vrijeme bile širom otvorene i upijale čudesni ambijent. Nisam tad baš razumjela svećenika dok je moj tata s njim cijelo vrijeme razgovarao. Koliko se sjećam, tatu su zanimale povijesne činjenice pećine. Žao mi je što nemam fotografije iz tog perioda.
Drugi posjet je bio prije 13 godina s mojom obitelji te prijateljicom i njenom kćeri, o čemu sam pisala u putopisu Špilja Vjetrenica. Naša djeca su bila oduševljena, ali su poprilično zaboravili što su vidjeli. Znaju da je bilo mračno i sklisko, ali uzbudljivo.
Treći posjet se odigrao prošli vikend i bilo je dosta iznenađenja. Napravljena je replika spiljskog medvjeda kao i snježnog leoparda, čije su kosti tu pronađene. Također, ovaj put sam se pripremila kao puno bolji fotograf, s kvalitetnijom opremom. Čak smo ponijeli i velike svjetiljke maglenke, kako bih bolje snimila špilju, ali nisam znala za nova pravila: nema fotografiranja s blicom , jer ugrožava floru i faunu, a ako se fotografira, može u nekom modu bez blica. Što se tiče svjetiljki, mogu samo LED. Ovo je sasvim u redu, poštujem prirodu kao i pravila, samo mogu reći da me rastužilo, jer nisam ni uključila foto-aparat.
Ali čim sam kročila u taj veličanstven prostor, sve negativno je jednostavno odlepršalo. Priroda je uvjerljivo najbolji graditelj. Mene obuzme osjećaj uzvišenosti i radosti što ću ponovo ući u te skrivene kutke koje je netko vrlo pažljivo uredio kako biste bar malo osjetili draž istraživanja. Nismo ni speleolozi, ni biolozi, ali volimo ovakva mjesta koja zrače tajanstvenošću i misterioznošću. Moj suprug, geolog, bi sigurno napisao drukčiju priču, ali svakako su njegove fotografije, te pomno praćenje stijena njegovim očima doprinijeli bogatstvu saznanja.
Cijeli putopis pogledajte na poveznici: Vjetrenica – 2. put