Osjećam kako mi nedostaju naši muški putopisci. Obojica su na putovanjima. Njihov pristup putopisima čini mi se potpuno drugačiji nego ženski. Koliko su dugo “varili” svoje rečenice, vagali duljinu teksta, količinu slika, svaku sliku!
Naš kolumnist i romanopisac Davor je tako pomno pratio svoju Toscanu: kako je postavljen tekst, da li svaka slika prati tekst. Čak sam imala tremu: hoće li uopće biti zadovoljan kako je na kraju ispalo. Kad mi je poslao kratki sms “dobro raspoređeno”, odahnula sam.
Sam me za sad nije kritizirao, samo žali što ne stiže više pisati i obogaćivati teme i nedirnute destinacije. Od njega samo pozitivne vibracije uvijek.
Živo su me zanimale muške kritike na ovaj blog, ali ispade kako komentiraju samo žene javno. Muški su mi komentare slali mailom ili su bili aktivni telefonski.
Ipak, najjača podrška mi je bolja polovica, on je od starta pratio svaku novost i uvijek odmjereno kritizirao ili hvalio.
Tako bih voljela sad ponovno vidjeti onu forvardušu gdje mala curica u autu ne prestaje brbljati, a mali dječak šuti i aktivno se igra lutkom. Kolega s posla i ja smo se smijali do suza. To mi je najbolji slikovit opis ovog bloga.
Što na ovo kažu forumašice?